Tajana Reznić Brenko: U potrazi za simbiozom višestruke dobrobiti
Transdisciplinarnost kao kulturni pothvat
Transdisciplinarnost kao kulturni pothvat
Radionice timskog suradničkog učenja jednoglasno su ocijenjene kao „...seminar (koji) potiče na promjenu komunikacije i utječe na svjetonazor.“ Osmislila ih je i vodila naša sugrađanka Tajana Reznić Brenko. Slojevito se i postupno ulazilo u nepoznate teme i sadržaje. Suvremeni metodički pristup stvorio je podržavajuću atmosferu. Polaznice svjedoče o „buđenju u odnosu na dosadašnje poglede na svijet i zbivanja oko nas“, naučile su „svoja htijenja i emocije usmjeriti ka cilju koji je društvu i pojedincu svrsishodan“.
O samoj radionici i rezultatima pisao je časopis Treća, Centra za ženske studije Zagreb. Hvala uredništvu Treće! Članak u cijelosti možete pročitati i ovdje.
Osvrt na radionice timskog suradničkog učenja održanih u Pučkom otvorenom učilištu Poreč
U prostorijama Pučkog otvorenog učilišta u Poreču održana su krajem lipnja 2021. godine prva dva modula seminara, odnosno radionica timskog suradničkog učenja (ukupno 37 školskih sati) koje su se bavile konceptom transdisciplinarnosti, a koje sam osmislila i vodila. Radionice su se prvotno trebale održati u veljači i ožujku 2020. godine, no zbog protuepidemijskih mjera njihova je realizacija bila dugo onemogućena.
Prvi modul s temom Transdisciplinarnost kao pogled na svijet; biti ili ne biti održao se 11.-13. lipnja 2021. godine. Sudionice su imale priliku metodom timskog suradničkog učenja istraživati koncept transdisiciplinarnosti kao kulturnog pothvata, odnosno kao pogleda na svijet prvenstveno usredotočivši se na koncept transdisciplinarne hermeneutike utemeljene u radu teorijskog fizičara Basaraba Nicolescua te radu bioantropologa i filozofa sustavnog (-kompleksnog) razmišljanja Edgara Morina. U tom je viđenju i pristupu osnovna postavka da je realnost plastična – mijenja se ovisno o načinu na koji osjećamo, mislimo, djelujemo; ona je prema Nicolescuu plod naše kreacije, ovisna o našoj imaginaciji, motivaciji, akcijama i ponašanjima (za razliku od realnog koje je nedostupno, zauvijek zastrto velom). Nadalje, realnost je kompleksna, višeslojna te diskontinuirana. U skladu s time transdisciplinarno znanje razumije da je evolucija čovjeka intrizično međusobno povezana s konstantnim koevolucijskim procesima koje različiti oblici života na našem planetu razvijaju već bilijune godina. Kompleksnost, kao ključan pojam, prema Morinu je jedinstvo u različitosti, unitas multiplex, pojavljuje se u srcu Jednog istovremeno kao i relativnost, nepovezanost, različitost, dualnost, ambivalentnost, ambigvitet, neizvjesnost – istovremeno komplementarnim i antagonističkim pojmovima. Prema navedenim autorima u produkciji i prenošenju autentičnog znanja jednako i komplementarno sudjeluju intuicija, senzibilnost, emocije, imaginacija i tijelo, kao i intelekt, koji čine nedjeljivu cjelinu. Stoga su umjetnost,
filozofija, subjektivno iskustvo kao esencijalni i komplementarni načini produkcije znanja nužni za bavljenje transdiciplinarnom hermeneutikom koja traži da se kognitivno znanje dopuni utjelovljenim i enaktivnim znanjem. Vodeći se tim principima sudionice su se radom na relevantnim tekstovima upoznale s osnovnim pojmovima transdisciplinarne misli kao što su: tri aksioma transdisciplinarnosti, Realno: Realnost; razine Realnosti (prirodnih i društvenih sustava); transrealnost; transdisciplinaran subjekt i objekt; transdisciplinarna hermeneutika; reforma razmišljanja - kompleksno razmišljanje, organizacijski i sistemski princip, hologramski princip, princip povratne sprege, rekurzivni/autogenerirajući princip, auto-eko-organizacijski princip, princip dijalogike i dr. Cilj je bio da se uvedeni neologizmi upotrebljavaju u diskusijama te promatrati stvaranje novih znanja koja se pojavljuju u susretu, komunikaciji i interakcijama. Uvedeni su koncepti, prema Morinovu određenju „operateri sa-vezivanja“02, koji su ovakvim načinom rada postali alati za uspostavljanje
suodnosa s vlastitim dosadašnjim znanjem, za kritičko i sistemsko promišljanje svakodnevice utjelovljene u trima sferama: individualnoj, profesionalnoj i kolektivnoj. Da bi došlo do realizacije utjelovljenog i enaktivnog znanja, seminar se u potpunosti odriče frontalnog načina rada stavljajući sudionike u aktivan položaj rada u radionicama služeći se metodom
timskog suradničkog učenja te iskustvenog učenja čime se ostvarilo kombiniranje formalnog jezika zasnovanog na znanosti s metaforičkim, poetskim jezikom onoga što se ne vidi, ali se osjeća ili zamišlja, također i s neverbalnih izražavanjem. Obnavljanje/uspostavljanje odnosa među raznim oblicima znanja događa se upravo kroz proces stavljanja kognitivnog,
formalnog, impersonalnog znanja u kontekst osobnog, subjektivnog iskustva, akcija, motivacija, potreba polaznika/ica. Stimulirajući imaginaciju i intuiciju doprinijelo se procesu znanja shvaćenog kao stvaranje unutar realnosti koja je esencijalno plastična. Koncepcija seminara integrira dvije metode koje su u suglasju s transdiciplinarnom vizijom nove pedagogije. Metoda timskog suradničkog učenja utemeljena je u psihologiji teorije izbora prema Williamu Glasseru, teoriji informacije – kibernetici, suradničkom vođenju, poučavanju zasnovanom na novim istraživanjima mozga (brain-frendly classrom). Temeljna uvjerenja od kojih polazi jest da je čovjek slobodno, unutarnje motivirano biće koje neprestano izabire svoja ponašanja i odgovoran je za svoje izbore; dok kvaliteta duševnog zdravlja pojedinca neposredno ovisi o kvaliteti odnosa s drugim ljudima te osjećaju bliskosti i povezanosti s njima; poučavanje i učenje kao oblici odnosa među ljudima trebaju biti protkani doživljajima slobode, pripadanja, zabave i rezultirati uspjehom svakog pojedinca. Timsko suradničko
učenje kao oblik rada u malim grupama ili parovima u kojima se sudionici bave zajedničkim
problemom, istražuju zajednički temu ili nadograđuju uzajamne spoznaje, stvaraju nove ideje ili kombinacije ili inovacije, gradi i razvija pozitivnu međuovisnost, osobnu prijateljsku interakciju, pojedinačnu odgovornost. Interpersonalna i malogrupna umijeća (vodstvo, odlučivanje, izgradnja povjerenja, komunikacija i upravljanje sukobom) te grupno
procesiranje čine temeljne elemente suradničkog učenja. Komunikacijske vještine potrebne za stvaranje timova i suradničko učenje sudionice su usvajale i drugom metodom - metodom radionica kao sklopom vođenih aktivnosti koje se odvijaju također u obliku grupne interakcije, no čije je glavno obilježje kružna komunikacija – sudionici su smješteni u krug gdje svatko
svoj doživljaj uvid/spoznaju dijeli s drugima, a koje su oblikovane prema modelu iskustvenog ili doživljajnog učenja (Dewey, Vigotsky, Kolb). Sudionice su u tom smislu bile izravno uključene u događaj (situaciju, proces, aktivnost) te iz njega izvodile zaključke. Metoda radionica kao metoda interaktivnog i participativnog učenja integrira sve psihofizičke funkcije: tjelesno izražavanje (pokret), osjetilnost (dodir, vid, sluh itd.), emocije, sjećanja, imaginaciju, volju, spoznaju (intelekt i intuiciju); povezuje se razumijevanje svijeta s razumijevanjem drugih (etička i socijalna dimenzija) te se smatra najdjelotvornijom metodom
socijalnog i globalnog učenja. Grupna interakcija i komunikacija u kojoj se mogu podijeliti mišljenja i iskustva među drugima, a čime se povećava osjetljivost, suosjećanje, tolerancija, razumijevanje i povjerenje, uči i vrijednostima zajednice koja se time stvara. Ovakav oblik i metoda učenja oslanjanju se na holističku viziju prema kojoj je cjelina više od zbroja svojih dijelova te su strukturirani prema načelu suradnje i uzajamnosti, demokratičnosti, a ne hijerarhije. Ovim segmentom seminara sudionice su učile psihosocijalne vještine: vještinu aktivnog slušanja i nenasilne komunikacije, suradničku, negubitničku metodu rješavanja sukoba, primjenjivale su ih i uvježbavale tijekom čitavog seminara u radu u paru i timovima, osvještavajući pri tome kompleksnost društvenih sustava (kao samorganizacijskih sustava) i odnosa koji su istovremeno otvoreni i zatvoreni, u kojima se neprestano smjenjuju i prožimaju zapravo nedjeljivi principi - organizacija i dezorganizacija; funkcioniranje i disfunkcija.
Cilj ovako kombiniranog metodičkog pristupa bio je rad koji obuhvaćaju što više raznih razina realnosti, kako ih definira Nicolescou; odnosno kolektivno istraživanje realnosti, svjesnost i transdisciplinaran dijalog između različitih oblika znanja (kognitivnih, utjelovljenih, enaktivnih); stvaranje autentičnog znanja, umjesto stavljanja apstrakcija i fiksnih značenja iznad ostalih oblika znanja te time koristiti i re/valorizirati ulogu imaginacije, intuicije, senzibilnosti i tijela u stvaranju i prenošenju znanja; obrazovanje o nenasilnoj komunikaciji, razvijanje otvorenosti prema suradnji, razumijevanju, toleranciji u međusobnim odnosima.
Seminar/radionice ujedno promiču filozofiju nenasilja budući da je zauzimanje za nenasilje imanentno holističkoj viziji utemeljenoj i na proučavanju ekosustava tijekom posljednjih desetljeća koje pokazuje da je većina odnosa između svih živih organizama surađujuća te da su suradnja i međusobna ovisnost zakoni prema kojima se živi sustavi organiziraju na svim razinama. Također zauzimanje za nenasilje počiva na vjerovanju u bitni kreativni potencijal svakog čovjeka kao i shvaćanju da su ljudi rođeni s unutrašnjim bitnim porivom da stvaraju,
da budu znatiželjni i inventivni, da istražuju i eksperimentiraju. Kroz seminar sam željela stvoriti priliku za odgojni proces koji ohrabruje taj urođeni poriv u svim životnim razdobljima bez obzira na prijašnje obrazovanje i iskustvo. Osnovna ideja kojom sam se vodila jest bivanje u miru sa sobom, drugima, prirodom i kozmosom, prihvaćajući višestrukost razina realnosti kroz traganje za kreativnim, konstruktivnim, suradničkim rješavanjem situacija iz kojih učimo i mijenjamo se. Ovim seminarima sudionice su ulazile i prolazile kroz razinu općih, globalnih/planetarnih vidova ovog problema radom na tekstovima, te također
osvještavale što znači nasilje koje činimo jedni drugima u svakodnevnom životu, privatnom i javnom kroz iskustveno učenje. Nenasilje je pri tome shvaćeno kao svaki postupak koji pospješuje prirodni rast i razvoj osobe, ucjelovljuje ju i uzdiže kao vrijednost po sebi; postupak koji počiva na poštivanju svakog pojedinačnog ljudskog bića i vrijednosti života kao takvog, a ti postupci podrazumijevaju aktivnu, živu snagu, kreativnost i inventivnost.
Drugi se modul održao 26. i 27. lipnja pod nazivom Transdisciplinarnost i umjetnost; Koevolucijski sistemski (sustavski) pristup umjetnosti u kojem se istraživao odnos transdisiplinarnosti i umjetnosti, odnosno mjesto umjetnosti u transdiciplinarnoj viziji. Tijekom ovog vikenda bavile smo se pitanjem izvora i funkcije umjetnosti shvaćene kao univerzalno ljudsko ponašanje koje se pojavljuje kao čovjekovo distinktivno ponašanje u svim vremenima i svim kulturama, uključivši i evolucijsku prošlost homo sapiensa istodobno homo aestheticusa kroz perspektivu novijih znanstvenih istraživanja s područja neuroznanosti, evolucijske psihologije i kognitivnih znanosti, paleoarheologije koje su posljednjih petnaestak godina, usmjerivši se na istraživanje umjetnosti i estetike, oblikovale potpolja znana kao neuroestetika i evolucijska estetika. Polazeći od razmatranja bioloških osnova umjetnosti (uloge emocija i osjećaja) u ljudskoj evoluciji koje motiviraju individualne i kolektivne radnje te koje rađaju kulture/umjetnost radionica se usmjerila na promišljanje
odnosa transdisciplinarnosti i temeljnih bioloških elemenata estetike koja se može nazvati naturalističkom (u određenju kakvog nam nudi Ellen Dissanayake). Cilj ovog modula bio je promišljati na koji način mi kao kultura možemo njegovati forme diskursa u kojem koevolucijski sistemi u društvenim ponašanjima (umjetnosti) funkcioniraju u otvorenom i skladnom odnosu s Prirodom.
Zadnjeg dana seminara u popodnevnim satima gošća Alenka Krivičić Jedrejčić, geštalt psihoterapeutkinja i klinička psihologinja, podijelila je svoje iskustvo (zajedničke) samoorganizacije, osmišljavanja i stvaranja festivala Sedam dana stvaranja (2004. - 2019.) u Poreču i Pazinu te govorila o spoju umjetnosti i filozofije geštalt psihoterapije u tkanju Festivala koji se oblikovao u sustav samo/stvaranja, samo/obrazovanja i izražavanja kroz kreativne procese i prakse, čiju su srž činile umjetničke i psihološke radionice. Gošća se u svom predavanju najviše usmjerila na proces organizmičke samoregulacije i njegovo oprimjerivanje u kontekstu Festivala, ali i svakodnevnog života. Chiara Trivelli, umjetnica iz Italije trebala je održati izlaganje o svom projektu kao drugom primjeru samoorganizacije. Radi se o projektu umjetnosti s društvenim učinkom (social art/arte pubblica) Contenuto
Rimosso koji je osmislila u gradiću Lorenzago di Cadore, marginalnom području Dolomita u kojem je sustav umjetnosti i njenih institucija gotovo nepostojeći. Contenuto Rimosso je projekt site/time specific koji se oslanja i ima svoje limite u lokalnim resursima, u kojem je izvan tržišne logike proizvodnja djela određena voljom stanovnika. Iako najavljena, zbog promjene termina nije mogla doputovati.
Prva dva modula koje sam dogovorila u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem promovirana su kroz obrazovnu djelatnost Ustanove te su bila otvorena svim zainteresiranim pojedincima. Želeći ispitati interes za takvu vrstu pristupa i znanja, radionice su bile besplatne. Odaziv je bio odličan, a treba istaknuti da su teme i sadržaji upotpunjeni suvremenim metodičkim pristupom izuzetno dobro prihvaćeni od polaznica, sadržaj su rado usvajale jer je svestrano
životno primjenjiv, navodi Snježana Radetić, jedna od polaznica radionica ujedno i ravnateljica Ustanove. Radetić nadalje ističe kao bi rado kroz Ustanovu stvorila platformu za takvu vrstu obrazovanja odraslih gdje bi stečenim znanjima i komunikacijskim vještinama
polaznici mogli nadograditi svoja primarna znanja i zvanja te kroz to radili na osnaživanju sebe i zajednice u kojoj živimo. Programska ponuda Pučkog otvorenog učilišta Poreč kroz ovu ili niz ovakvih radionica imala bi prema njenom mišljenju niz dobrobiti: transdisciplinarnim pristupom omogućuje se zadiranje u teme koje su važne za zajednicu u kojoj živimo; osvješćuje se o važnosti promišljanja i primjena novih kulturnih praksi; ujedno osvješćuje koliko je za harmoničnu životnu zajednicu prijeko potrebna edukacija kojom se mijenja svijest pojedinca, pristup svijetu, vlastitom značaju i utjecaju. Idealno bi, prema Radetić, bilo ponuditi korisnicima što više takvih sadržaja, da se može omogućiti stalna edukacija inovativnih znanja te sve više širiti mrežu znanja. Transdiciplinaran pristup koji sam ponudila ovim radionicama, na razini metode i sadržaja, zahtijeva kompetencije koje su periferno podučavane u visokom obrazovanju, a koje uzimaju u obzir subjektivno i utjelovljeno iskustvo kao vodeći princip u procesu produkcije znanja. Praksa ujedinjenja raznih oblika znanja važna je za otkrivanje i određenje realnosti kao stvaranja i iskustva, pri čemu su ključne dvije bitne kompetencije: svjesnost i (transdisciplinan) dijalog, što su sudionice radionica pojedinačno i kolektivno jasno prepoznale. Predloženim pristupom tražila se simbioza suvremene znanosti, filozofije, umjetnosti, refleksivnih praksi te subjektivnih iskustava, s ciljem da se znanost kontekstualizira u okviru kulturnih ideja i koncepta, vrijednosti, emocija i vizija.
Sudionice raznih edukacija (npr. profesorice glazbene, likovne kulture, književnosti, medicinska sestra, apsolventica prava i dr.) ocijenile su najvišom ocjenom korisnost seminara. „Na seminaru mi je sve koristilo: tekstovi su me tjerali na promišljanje o novim temama te na novi način o već poznatim temama s jedne strane, a s druge strane komunikacijske vještine podupirale su zajedničku tezu svih tekstova i na taj je način motivacija za svladavanje i usvojenost tih vještina bila dvostruka. Seminar potiče na promjenu komunikacije i utječe na svjetonazor. Ovakve metode poučavanja, ali i znanja, dobrodošle su svim vrstama zanimanja i u svim dobnim skupinama. Praktično učenje može polučiti dobre rezultate u kratkome vremenu.“ (Snježana, profesorica hrvatskog jezika i književnosti); „Najviše mi je koristilo to da je moj um doživio buđenje u odnosu na moje dosadašnje poglede na svijet, zbivanja oko nas. Dovelo me do toga da svaki dan razmišljam kako pozitivnije gledati na događanja oko nas i kako svoje misli, htijenja i emocije usmjeriti ka cilju koji je društvu i pojedincu svrsishodan. Vježbe komunikacije bih uvijek rado ponavljala i izvježbavala.“ (Marijana, profesorica glazbene kulture). Nadalje, izražavale su zadovoljstvo i oduševljenje u odnosu na osjećaj o stvorenom zajedništvu, samospoznaji („Seminar je nadmašio sva moja očekivanja. Tema mi je bila zanimljiva, a pored teorijskog znanja dobili smo jako puno znanja o sebi što me je fasciniralo.“ (Irena, apsolventica Pravnog fakulteta);
„Osobno sam jako zadovoljna. Seminar me nadahnuo i pokazao da postoje razmišljanja izvan dosadašnjih okvira koje vrijedi implementirati i prihvatiti kao univerzalna. Otvorio mi se čitav novi intrigantni svijet koji bih željela uklopiti u područje svojih interesa. Slojevito smo i postupno ulazili u tematike koje su meni do tada bile nepoznate. Voditeljica je pratila naše potrebe i prilagođavala dinamiku rada. Nisam osjetila dosadu ni zasićenje upravo zbog raznih alata koje smo učili i svladavali. Timski rad mi se posebno svidio, a mala grupa polaznica različitih interesa atmosferu je učinila intimnijom.“ (Hermina, magistrica kulturnog turizma).
Tajana Reznić Brenko
Rođena u Puli 1977. godine. Završila studij Hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Trenutno je doktorandica Poslijediplomskog doktorskog studija književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Glavni istraživački interesi kreću se područjima izvebenih studija, transdisciplinarnosti, koevolucijskog sistemskog pristupa umjetnosti odnosno evolucijske i naturalističke estetike.
Bila je članica udruge Veliki mali čovjek koja je zajedno s Udrugom I te MIG sudjelovala u organizaciji festivala Sedam dana stvaranja (Poreč, Pazin). Festival je nastao kao idejni spoj filozofije geštlat psihoterapije i umjetničkih praksi te bio namijenjen produkciji, proizvodnji i edukaciji u polju suvremenih umjetničkih praksi.
Članica je Wushu kluba Yuan Tong-Tai Chi Pula, a uskoro i instruktorica Taijiquana i Qigonga Hrvatskog Tianciai Taijiquan Instituta.
Trenutno živi i radi u Poreču.
Tekst objavljujemo ljubaznošću Centra za ženske studije Zagreb.
Tekst je originalno objavljen u časopisu Treća, ovdje možete preuzeti časopis u PDF formatu: http://zenstud.hr/wp-content/uploads/2022/03/TRECA_kb-4.pdf