Kazalište

Porečko kazalište otvorilo je svoja vrata 10. prosinca 1887. godine pod nazivom Teatro Comunale (Općinsko kazalište), a 1901. godine je, nakon smrti skladatelja Giuseppea Verdija, preimenovano u Teatro Comunale Verdi - Parenzo. Ime Verdi ovo će zdanje nositi do kraja Drugog svjetskog rata.

 

Kazališna zgrada

Kazalište je izgrađeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera (1837. - 1917.). Glavno pročelje ima gotovo pravilan oblik kvadrata. Vertikalno je podijeljeno na tri dijela, s dva uža bočna istaka koji pročelju daju monumentalnost, uglova naglašenih rustikalno obrađenim kamenjem i s tek po jednim uskim prozorom u donjem dijelu. Vrlo je naglašen kontrast ovih bočnih dijelova naspram središnjeg polja fasade, potpuno otvorenog velikim ostakljenim površinama, s naglašenom vertikalom središnjeg vijenca koji dijeli pročelje na prizemlje i kat. U prizemlju je središnji dio raščlanjen na tri velika lučna otvora, koje nose masivni stubovi pravokutnog presjeka. Gornji kat daje još izraženiji dojam lakoće, s elegantnim stupovima korintskih kapitela i velikim pravokutnim prozorskim otvorima, ukrašenima ornamentalnom kovanom ogradom u donjem dijelu. U gornjem dijelu pročelje završava arhitravom klasicističkih obilježja, posebno istaknutog na bočnim dijelovima. Iznad njega, u središnjem dijelu, postavljen je kip muze s dva puta koji u rukama drže kazališne maske.

U nekoliko navrata porečko je kazalište dotjerivano - nadograđivano, restaurirano i instalacijski rekonstruirano. Desno je nadograđen bočni dio koji je pomalo odudarao stilom od originalnog pročelja, s još više naglašenim eklekticističkim elementima u oblikovanju. Danas je arhitektonski uklopljen u glavno pročelje kazališta. Godine 1902. kazalište je u cijelosti osvijetljeno svijećnjacima i sigurnosnim svjetlima, 1907. godine ugrađen je plin, a 1910. godine postavljena je električna rasvjeta. Kazalište Verdi preuređeno je i ponovno otvoreno 19. studenoga 1910. godine. Tada su rješavani sanitarni čvorovi i ulazno stepenište koje je prošireno po cijeloj dužini za čitavu širinu pročelja i opskrbljeno balustrima od bijelog kamena. Većih intervencija na zgradi nije bilo do 2006. godine, kada je u potpunosti restaurirana.

Danas prostor za publiku ispunjava 227 sjedećih mjesta, a osim što se prostor koristi za kazališne i kinoprograme, na raspolaganju je različitim programskim potrebama gradskih udruga, javnih ustanova i ostalih zainteresiranih.

 

Kazališno djelovanje

Do kraja Drugog svjetskog rata u kazalištu su gostovale dramske kazališne družine i dramski amateri iz susjednih većih gradova - Pule i Trsta, a svoje su predstave davali i porečki dramski amateri. Iako je porečko kazalište kao institucija bilo prijavljeno za održavanje dramskih predstava, opera i opereta, osim spomenutog, tu se događala značajna glazbena koncertna djelatnost. Prevladavali su talijanski autori, a glavni interpreti najčešće su bili talijanski izvođači. Tu su se održavala i brojna tematska predavanja domaćih i inozemnih predavača. U karnevalskom razdoblju organizirali su se plesovi, najčešće pod maskama. Dvoranu kazališta koristila su i brojna gradska društva prilikom održavanja svojih skupština i sastanaka. Od 1910. godine u dvorani kazališta prikazivale su se i kinopredstave.

Nakon Drugog svjetskog rata kulturnu ponudu u gradu nudi Kino Zagreb, čiji se rad proširuje u kulturno-prosvjetnu djelatnost. Od 1. siječnja 1960. godine registrirana je ustanova u kulturi - Narodno sveučilište koje, pod izmijenjenim imenom - Pučko otvoreno učilište Poreč, ovdje djeluje i danas.

Lokacija