36. Slikarska kolonija Riviera, Poreč

  • 04.04. - 24.04.
  • 19:00
  • galerija Zuccato

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe sudionika 36. Slikarske kolonije Riviera, Poreč
Helga Cmelka, Andreja Eržen, Denis Krašković, Zoran Šimunović
Galerija Zuccato, Poreč
4. travnja 2019. u 19 sati

Izložba je otvorena do 24. travnja 2019., od 10 – do 12 i od 17 – do 20 sati
svakim danom osim nedjelje i praznika.


36. Slikarska kolonija Riviera
15 – 19 / 09 / 2018
Hotel Valamar Rivera, Poreč

Na 36. slikarskoj koloniji, koju tradicionalno organizira porečki Valamar, sudjelovalo je četvero umjetnika. Manje od uobičajenoga, jer su se talijanske umjetnice Teresa Coratella i Giorgia Partesottivija u zadnji čas ispričale zbog bolesti. No manjak u broju nikako ne umanjuje vrijednost boravka i zaokupljenost vlastitim umjetničkim radom Helge Cmelke, Andreje Eržen, Denisa Kraškovića i Zorana Šimunovića. Zaokupljenost vlastitim umjetničkim radom nije narcisoidna ni egoistična zaokupljenost sobom, nego savjestan, temeljit i odgovoran stvaralački proces - ne samo kod navedenih umjetnika – koji podrazumijeva i motrenje i propitivanje i razmatranje raznovrsnih odnosa: i sa sobom i s drugima, sa svijetom, a da se pri tome ne gubi općost ljudskoga iskustva i važnost etičkoga stava prema stvarnosti.

Tome svjedoče i ovi izloženi slikarski radovi na kojima su umjetnici, samo njima svojstvenom profinjenom duhovnošću, iskazali one točke vrtnje svijeta na kojoj se isprepliću pokret i nepomičnost, vrijeme i vječnost, osjetila i misao te naposljetku (ne)boje i površina platna, linija i ploha, praznina i punina.

Zbog toga ovdje krhkost, nježnim koloritom ispunjene slike Helge Cmelke. Umreženi cvjetovi (koji se čas pojavljuju, čas nestaju) izvučeni su linijama čiji su obrisi dovedeni do nevidljivosti. U takvim je nečujnim dijalozima pastelnih rastera, Helga Cmelka svojim diskretnim umjetničkim pogledom približila, ovdje i sada, našu zatomljenu ili samo zaboravljenu ljepotu - onu lišenu viškova kojima je zagušen svijet stvarnosti.

I Andreja Eržen obraća se prirodi, kao mjestu na kojemu sve počinje i sve završava. Možda se u tom obraćanju krije potreba za povratkom nevinosti na koju se zaboravlja, možda u tome obraćanju prepoznamo ponovnu mogućnost otkrivanja u sebi onoga koji se čudi, koji stoji zadivljen pred naoko jednostavnim, a zapravo neobično rafiniranim oblicima prirode u kojima je umjetnici, kao i svima nama, podrijetlo. U tom obraćanju nema ni očaja ni vriska ni povišenih tonova, djevojčica je ovdje, uronjena u vlastiti krajobraz.

Na slici Denisa Kraškovića nema ni prirode ni ljudi. Na prvi pogled je vrlo jednostavna i objašnjava samu sebe. Istovremeno nosi mnogobrojna značenja: od punine crne podloge do svjetlosti lučica koje se na poseban način povezuju kao bestežinsko stanje i kao velika težina. Granica između njih je prostor crnine koji uzmiče u samu ravan slike. To nije crna koja bi nadvila noć, nego svjetlost koja noć čini vidljivom. Svjetlost same crne boje? Gdje god posegne ruka Denisa Kraškovića, na toj se slici iz crnjeg od crnog izvije svjetlost. I on zna da je ta svjetlost crnine koja se rastače iz plamičaka lučica bljesak apsolutnog. Formulacija se odnosi na ono što je na slici bezgranični crni prostor, kao pokušaj premašivanja zarobljenosti u prostoru. Ili kao samoća prostora. Ali čak je i ta samoća društvo u usporedbi sa spoznajom da lučice nemaju trajnost u vremenu.

Kod Zorana Šimunovića zaustavljeno na slici pripada nekom intimnom procijepu
sazdanom od prostora i predmeta, koji se, kad ih se ovako pokaže na površini, pokazuju kao neka vrsta arhetipskoga doma. Međutim, slika Zorana Šimunovića ima neku unutarnju nosivost, neku vrstu usađene odijeljenosti u odnosu na svoj kontekst. Takvom čitanju prethodi estetska forma koja tu građu oblikuje na široj podlozi u kojoj se dodiri umjetničkog uvlače prema onome intimnom što postoji, što je ovdje i što treba njegovati.

Naposljetku, u svim izloženim slikama sigurno možemo čitati težnju da se, barem u trenucima dok ih se promatra, slavi prisutnost nježnosti i krhkosti, prirode i ljepote, intime doma, svjetlosti mraka, trenutka bezvremenosti u svijetu koji je bio, koji jest i koji će biti skloniji onoj drugoj, još uvijek vjerujemo samo prividnoj, snažnoj strani razaranja, moći i beskrupuloznosti kapitala koji ne bira sredstva da bi došao do svojega cilja.

Jerica Ziherl

 

 

Na ovom događanju moguće je fotografiranje/snimanje, a u svrhu objave na internetskim stranicama, društvenim mrežama i u tiskovnim izdanjima Pučkog otvorenog učilišta Poreč kao organizatora i trećih strana i /ili trećih strana kao organizatora.

Ukoliko ne želite biti fotografirani/snimani molimo Vas da nas o tome obavijestite.

 

Lokacija
Vezana događanja