OKVIR
 |
U ovom nultom vremenu, vremenu praznog hoda, u vremenu podijeljenosti i odijeljenosti, jesmo li uopće još sposobni biti zajedno? Shvaćamo li prisustvo drugog/ drugih – njihovo djelovanje i odluke – bilo kako drukčije osim kao smetnju ili povod za natjecanje? Zarobljeni strahom, vrhovnim krvnikom naše slobode, krećemo se kroz prostor-vrijeme poput automata u vlastitim mikrosvemirima, u izbjegavanju drugih, ili pak povremenom mehaničkom sinkroniziranju na točki zajedničkog kratkotrajnog interesa.
Katarina Pejović
