Bijelo – The Way I Want to Remember potičan je filmski zapis u formi osobne topografije pamćenja. Kroz jezik pokreta i plesa, film istražuje prostore koji su obilježili autoričino djetinjstvo i formativne godine. Film ne bilježi naraciju u klasičnom smislu, već mapira unutarnje prostore sjećanja kroz prisutnost Djela u prijelaznim zonama grada Pule– na stanicama, stubištima, rubovima cesta i starim urbanim jezgrama. U ovom filmu, ples je jedina konstanta koja traje kroz vrijeme, služeći kao pokretni podsjetnik na davno izgubljena mjesta i emocije.



