Valter Roša
razgovor
razgovor
Ustrajnim je radom i talentom ovaj diplomirani ekonomist, rodom dijelom Porečan, svoj hobi pretvorio u uspješnu i plodonosnu aktivnost. Glumačku karijeru započinje amaterski tijekom studija kao član dramskoj studija Istarskog narodnog kazališta, a danas igra po različitim hrvatskim gradovima te je osvojio nominaciju publike za izvođača godine na portalu Teatar.hr. Mistero buffo predstava je s kojom se Valter Roša najviše profilirao kao glumac – pokazao svoju glumačku virtuoznost i stekao naklonost publike. Ovo djelo dramaturga, glumca i scenarista Darija Foa prvi je prijevod na hrvatski jezik, Roša je na njemu radio s Aleksandrom Bančićem, i to u varijanti osmišljenoj kao kombinaciji različitih istarskih dijalekata i idioma. S predstavom Mistero buffo Roša je gostovao u Poreču na Tjednu kulture življenja 2019. godine, a jednu izvedbu priprema i za ovogodišnji 13. Zlatni zub, festival komedije i smijeha.
Reci nam nešto o amaterizmu – koliko je taj tip kulturne angažiranosti vrijedan kako za pojedinca, tako za razvoj kulture područja? Što sve moraš pomirivati kako bi vodio ovakav stil života?
Amater je osoba koja njeguje umjetnost, znanost radi svog zadovoljstva, a da se pritom ne bavi profesijom. Dakle, postoji snažan afinitet prema određenoj djelatnosti koji s vremenom može prerasti u profesionalizam. Za mene je hobi postao zanimanje od kojeg zarađujem. Mislim da je spoj talenta i rada najjača kombinacija u svakoj ljudskoj djelatnosti. Jedno bez drugog ili ne mogu ili će učinci biti kratkog vijeka. Kad radim na kazališnom projektu, trebam učiniti određena istraživanja, educirati se o raznim tema i slično. Tada postajem pomalo opsesivan, stalno razmišljam i radim na tome da moj doprinos poboljša ukupan rad. Splet okolnosti je da radim i kao voditelj na radiju, što mi nalaže da budem informiran o događajima i u tijeku sa zbivanjima, a to mi istovremeno pomaže u radu u kazalištu. Danas se od suvremenog čovjeka traži opća informiranost, stalno učenje i otvorenost uma.
Kakvo je po tebi stanje kazališta danas? Što kazalište inače ima što ništa drugo ne može zamijeniti i što te njemu privuklo?
Kazalište je u stalnoj transmutaciji i oduvijek u simbiozi s filozofijom i sociologijom. U prošlom je stoljeću krizu kazališta prouzročila kinematografija i potom televizija. Krizu kazališta u 21. stoljeću uzrokuje internet. Živimo u razdoblju tranzicije te čovjek praktički ne stigne pratiti razvoj tehnologije. Više sam puta izjavio da kazalište mora iskoristiti što drugi mediji nemaju, a to je živ odnos s publikom, izravan dijalog s društvom. Tako kazalište može potpuno doći do izražaja poticanjem na razmišljanje i djelovanje, što i jest njegov osnovni smisao. Ako djelujem, možda potaknem drugog na razmišljanje i djelovanje. I to me u konačnici privuklo kazalištu.
Imao si priliku raditi izravno s Dariom Foom. Što si naučio od njega i u radu s njime?
Kod Darija Foa sam bio na dva kazališna seminara koji su mi pomogli da produbim i upotpunim svoj rad, vještine i znanje te proširim vlastito shvaćanje umjetnosti i kazališta. Mogu slobodno reći da je Fo jedan od mojih uzora u životu koji je, uz svoju suprugu Francu Rame, promijenio odnosno oživio commediu dell’arte. Kroz njihov glas i pero slušale su se i čitale, uz ironiju, grotesku i satiru, oštre riječi uperene protiv onih koji iskorištavaju potlačene društvene slojeve. Oni su svojim djelima rušili predrasude, a narod ih je jako volio. Najprodavaniji su kazališni autori na svijetu s preko 70 napisanih drama i ponekim romanom od kojih je jako malo prevedenih na hrvatski jezik. Mislim da će prava snaga Foovih ideja doći do izražaja tek u budućnosti. Možda i kod nas.
Što ti donosi izvedba predstave Mistero buffo? Što za tebe kao osobu predstavlja cjelokupni rad na toj predstavi?
Temelj predstave Mistero buffo je pripovijedanje. Gotovo sve dramaturške konstrukcije u spomenutim pričama napisane su u trećem licu. Takav način od izvođača traži da što svrsishodnije ispriča priču u podržanom ritmu i melodiji, a s obzirom da je sam na sceni, potenciraju se pripovjedačke i voditeljske vještine.
Dario Fo djelo je napisao na mješavini sjevernotalijanskih dijalekata, a mi smo u prijevodu koristili istarske dijalekte, govore, idiome, upotrijebili smo i neke zaboravljene istarske riječi. Ključ takve predstave nije da se kroz riječ, već kroz sintezu, zaključak iz konteksta, iz tijela izvođača izvlači bit predstave. Tada se imaginacija publike snažno pojača, aktivira se na višu razinu, potiče na dodatno razmišljanje i tako tekst snažno dopire do publike.
Općenito volim biti na sceni. Igrati Mistero buffo za mene je potpuni užitak. Svjetonazor u tim pričama ujedno je i moj. Kad nešto voliš raditi, to ti donosi radost i uvijek se tome rado vraćaš. U gotovo 8 godina, koliko igram tu predstavu, svaki put s veseljem i uzbuđenjem stajem na scenu. Pripremam se standardno, ponavljajući tekst, ali pronalazim i neke nove situacije u predstavi koje se same nameću, što je odraz dugogodišnjeg igranja. Nakon predstave osjećaj je uvijek izuzetan - osim što prenosim mnogo toga publici i zabavljam je, ujedno zabavim i sebe. Kako sazrijeva predstava tako i ja sazrijevam s njome. Ukratko, ovaj rad na predstavi mene je formirao kao glumca, a transformirao kao čovjeka.